45 GODINA OD NAJVEĆE EPIDEMIJE U JUGOSLAVIJI Stručnjaci upozoravaju: Variola vera opet nam prijeti!?

Foto: Doktori Žarko Đurović (desno) i Jugoslav Pantić (lijevo) sa ljekarima u zaštitnim odijelima u karantinu Hiljadu ruža; Izvor: Privatna arhiva Nikole Bure


Sanitetska kola iz Čačka s dva pacijenta probijala su se uz razdirući zvuk sirene kroz beogradske ulice kako bi se što prije domogla ulaza u Dermatovenerološku kliniku u Beogradu. Mladom novopazarskom učitelju Latifu Mumdžiću bila je potrebna pomoć.

Izvor: Newsweek SRBIJA

Tijelo mu je bilo prekriveno ružičastim krastama punim gnoja, a temperatura tijela bila je oko 40 stepeni. Brzo je smješten u jednu sobu s pet pacijenata na drugom spratu. Direktor klinike, koji je ujedno i držao vježbe studentima medicine na IV godini, pokazivao je tokom dana mladog Latifa kao izuzetno težak slučaj penicilinske alergije. Čak su ga i zamolili da tokom popodneva sam siđe do velike sale u prizemlju, gdje je bilo oko stotinjak studenata da ga ponovo vide i daju svoju dijagnozu. Latif je sišao sam, kao što se teškom mukom sam i vratio na drugi sprat i od iscrpljenosti samo pao u krevet.

Bio je 9. mart. Nakon nekoliko sati stanje mu se pogoršalo. Bolovi u leđima postali su nepodnošljivi, temperatura je rasla, a nakon toga počeo je da povraća svježu krv. Skupio je snage da ode u toalet, ali se tamo srušio i ostao da leži obliven krvlju. Našli su ga bolesnici, a dežurni ljekar odlučio je da ga odmah prebaci na Odjeljenje za hitnu hirurgiju i traumatologiju Prve hirurške klinike (nalazila se na mjestu današnje urološke klinike na uglu Resavske i Birčaninove ulice) kako bi mu se ukazala adekvatna pomoć.

Variola se nalazi na mjestu broj jedan bioloških oružja. Na drugom mjestu je ebola, a na trećem kuga. Ljudi se u svijetu već godinama ne vakcinišu protiv ovog virusa, što ih čini još ranjivijim…

Primila ga je dvadesettrogodišnja medicinska sestra Dušica Spasić, koja je uprkos strašnom izgledu pacijenta sve vrijeme bila uz njega. Nije ni slutila koliko je blizu smrti.

Narednog dana, 10. marta, Latif je cijeli dan bio na Odjeljenju za intenzivnu terapiju i reanimaciju. Bilo mu je čak malo i bolje. Bolovi su bili blaži, ali kako se spuštala noć, tako je stanje postajalo teže. Tihi i samrtni jecaji jedva su izlazili iz njegovih usta. Noć je uveliko pala kad je mladi učitelj iz Novog Pazara lagano ulazio u komu. Desetak bolesnika s kojima je ležao u sobi samo su uplašeno gledali u njegovom pravcu, ali niko nije smio da mu priđe. Nešto posle 21 čas Latif se više nije čuo. Umro je istrpjevši strašne bolove na svoj 29. rođendan. Niko nije posumnjao da je uzrok smrti variola (variola vera ili velike boginje). Svi su ostali zatečeni onim što su vidjeli, ali niko nije znao šta je uzrok Latifove smrti.

U isto vrijeme na Kosovu su zabilježeni prvi slučajevi variole, ali su se tadašnje komunističke vlasti plašile da objave epidemiju, računajući da je riječ o svega nekoliko slučajeva, što će se kasnije ispostaviti kao velika greška. Broj žrtava vjerovatno je mogao biti mnogo manji jer, dok su se zdravstvene službe bavile zaraženim na Kosovu, prvi smrtni ishod desio se u glavnom gradu Beogradu. Latifova porodica odbila je da se izvrši obdukcija i tijelo je odnijela u Novi Pazar, gdje je ispraćen po muslimanskim običajima, koji podrazumijevaju i da hodža okupa preminulog. Ali Latif nije bio prvi zaraženi.

Variola vera 1

Foto: Ibrahim Hoti se akademikom prof. dr. Jakobom Gaonom (lijevo), u to vrijeme načelnikom epidemiološke službe SFRJ i prof. dr. Muhamedom Teftedarijem (desno), dugogodišnjim načelnikom Infektivne klinike u Sarajevu; Izvor: Privatna arhiva Nikola Bura

PREVARA SA VAKCINOM. Odakle je stigla variola i kako se njom zarazio Latif Mumdžić, učitelj u osnovnoj školi u selu Dobri Dub nedaleko od Tutina? Da li je virus u tadašnju Srbiju ubačen namjerno i da li su velike boginje zauvjek uništene? Dvoje sagovornika Njuzvika dalo nam je odgovore na sva pitanja. Prvi, Nikola Bura, načelnik Odjeljenja medicinskog inženjeringa u Kliničkom centru Srbije, koji je i autor jedne od najdetaljnijih knjiga koja se bavila posljednjom epidemijom variole u bivšoj Jugoslaviji – „Bez obdukcije“ – i drugi, Ana Gligić, doktorka koja je izolovala virus variole i prva doktorka nauka iz oblasti virusa u SFRJ.

Priča o varioli, zapravo, počinje s namjerom jednog čovjeka da ostvari plemenitu želju i ode na hadž. Prije više od 40 godina važilo je nepisano pravilo među muslimanima na Kosovu da svako ko je imućniji treba da ode na hadž. Nikola Bura kaže da je tridesetpetogodišnji Ibrahim Hoti u to vrijeme imao razvijen biznis sa žitom, a posjedovao je i električni mlin, što je u to vrijeme bila prava rijetkost.

„Budući hadžija sve je spremio za put, ali je morao da obavi još neke stvari. Jedna od njih bila je i obavezno vakcinisanje protiv velikih boginja. Naime, Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) izdala je preporuku koju je bivša Jugoslavija usvojila, a odnosila se na obaveznu vakcinaciju svih koji putuju u područja u kojima su prijavljeni slučajevi variole. Tada je to bio dio Bliskog istoka koji je obuhvatao i Saudijsku Arabiju, u kojoj se i nalazi najvažniji muslimanski grad Meka“, navodi Bura.

Za Hotija je to značilo odlazak u najbliži centar, a to je bilo Skoplje. U tamošnju infektivnu kliniku, kako kaže, stigao je 20. decembra 1971. i tu se sreo s jednim šezdesetogodišnjim pacijentom. U neformalnom razgovoru, pomalo uplašen od vakcinacije, Hoti se požalio tom čovjeku, a on mu je odgovorio kako ne treba da se plaši i da je sasvim normalno da nakon vakcinisanja dobije blage simptome kao kad bi bio zaražen, ali da taj osip ne treba da ga brine jer će trajati svega nekoliko dana. Ipak, nastavlja Bura, Hoti, koji je planirao niz susreta s ljudima s kojima bi mogao da proširi posao s mljevenjem žita, nikako nije želio da ga vide sa osipom i pod temperaturom. Zato je i poslušao čudan savjet tog šezdesetogodišnjaka. „On mu je predložio da ode u obližnju apoteku i kupi alkohol, kojim će isprati vakcinu čim mu je daju i tako ublažiti eventualne simptome na vakcinu“.

U to vrijeme većina stanovništva vakcinisana je metodom skarifikacije, tačnije, koža se prvo čistila alkoholom, a zatim se sterilnom lancetom (kratak šiljati drvorezački nož) vakcina nanosila na dva mjesta na spoljnoj strani nadlaktice međusobno udaljena od pet do deset centimetara, na kojima su napravljena dva uspravna i dva poprečna zareza, dužine oko centimetar. Tako je i bilo moguće da se dio vakcine odmah nakon primanja i ispere, što je Hoti i uradio. I dobio međunarodni sertifikat o vakcinaciji bez kontrole njene uspješnosti.

Variola vera 1

Foto: Privatna arhiva Nikole Bure, Dr. Ana Gligić

Ali nije to jedini propust koji su napravile državne institucije. Naime, pored preporuke SZO o obaveznom vakcinisanju, postojala je i ona koja je preporučivala da se na hadž u Saudijsku Arabiju ide isključivo avionom.

– Iako su ovu preporuku saveznog sanitarnog inspektora dobili svi republički i pokrajinski sekretarijati za zdravstvo, obavještenje ipak nije stiglo do turističkih agencija koje su organizovale odlazak u Meku i Medinu. Jedna od tih agencija bila je Auto-transportno preduzeće `Transkop` iz Bitolja, s kojim je Hoti polovinom januara 1972. sa još 24 putnika krenuo na to hodočašće, tvrdi Bura.

Kako dalje navodi, sve hadžije su odlučile da svoj boravak na Bliskom istoku malo prošire, pa su tako pet dana boravili u Iraku, gdje su u centralnom dijelu te zemlje posjetili sveta mesta derviša Karbalu, Nadžaf i Bagdad. S tog putovanja malo toga je poznato, a i oni dostupni detalji dobijeni su nakon epidemiološke ankete. Zahvaljujući njima doznalo se da je Hoti u kriznim područjima, kao poklone, kupovao prostirke za klanjanje, šešire, sitne poklone za rodbinu, ali i dvije frule koje je nakon povrataka u svoje selo rado davao drugima da na njima sviraju.

Variola vera 1

Foto: Privatna arhiva Nikole Bure, vakcinacija na Kosovu

Ovaj, ali i mnogi drugi istiniti detalji poslužili su režiseru Goranu Markoviću da 10 godina od izbijanja epidemije snimi film „Variola vera“, koji počinje upravo scenom kupovine frule od jednog lokalnog stanovnika na gradskoj pijaci negdje na Bliskom istoku. Tek nekoliko krasta na licu tog frulaša, sakrivenom ispod velike crne kapuljače, nagovještavalo je neku strašnu bolest.

PUT VARIOLE U SRBIJI. Mjesec dana nakon odlaska Hoti se umoran i iscrpljen 15. februara 1972. vraća u svoje selo Danjane kod Orahovca. Sljedećeg dana osjećao se loše, ali je to, kako navodi Bura, pripisivao višednevnom putovanju autobusom: „Dobio je groznicu i osip, ali se ubrzo oporavio, vjerovatno zato što se dva mjeseca ranije, prije kretanja na hadž, vakcinisao, ali zbog ispiranja alkoholom vakcinisanje nije bilo sasvim uspješno, pa je tako mogao da prenosi virus, dok je on dobio samo blagi oblik variole – alastrim, koji je ostao neprepoznat“.

Tako je Hoti sve vrijeme bio aktivan. Mnogo ljudi ga je pozdravljalo i čestitalo hadž, a u svaku kafanu u koju bi ušao bio je posebno dočekan. Svi su željeli da čuju njegove priče, a on je volio da bude u centru pažnje. Iako nije do kraja razjašnjeno kako je virus s Hotija prešao na Latifa, Nikola Bura rekonstruiše i taj događaj:

„Latif je studirao vanredno Višu učiteljsku školu u Sarajevu i stigao je do samog kraja kad je tadašnjom reformom školstva ta škola ukinuta, a Latifu je ostalo da nađe neku drugu i tu položi ono što mu je ostalo. A ostao mu je samo diplomski. Najbliže mjesto bilo mu je u Ðakovici. Odlučio je da 21. februara otputuje tamo. Za kratko vrijeme uspio je da prijavi polaganje diplomskog, tako da mu je bilo ostalo još mnogo vremena do polaska autobusa nazad za Tutin. Pošto je tog dana bilo hladno, odlučio je da ode u obližnju kafanu da se ugrije”, ističe Bura.

Unutra je zatekao nesvakidašnji prizor. U dnu kafane sjedio je čovjek koga je okruživalo mnogo ljudi. Svi su slušali njegove opise Meke i Medine. Latif je pitao ko je taj čovjek, a oni su mu odgovorili da je to hadžija i da se upravo vratio s hodočašća. Namjerio je da mu priđe i čestita, ali Hoti se već spremao da krene. Dok je polazio, za njim su išli i svi ostali. Latif je uspio da mu priđe, ali se nisu rukovali jer je gomila Hotija gotovo odizala sa zemlje. Ipak, bio mu je dovoljno blizu da mu Hoti, kapljično, prenese virus“.

Jedanaest dana kasnije Latifa su probudili jaki bolovi u stomaku. Povraćao je i imao je povišenu temperaturu i jaku glavobolju. Sutradan, 3. marta, otišao je kod brata Nedžiba u Novi Pazar da potraži medicinsku pomoć. Lijekove koje je dobio nisu djelovali, pa je sutradan otišao kod drugog ljekara koji mu je dao penicilin. Naredna tri dana boravio je kod brata nadajući se da će mu biti bolje. Ipak, bilo mu je sve gore. Rano ujutro 7. marta pojavljuje mu se osip za koji ljekari sumnjaju da je alergijska reakcija na penicilin, pa ga šalju na Odjeljenje za kožne i venerične bolesti bolnice u Čačku. Sutradan ranom zorom s bratom Nedžabom autobusom odlazi u Čačak.

„Oko tri sata ujutro 8. marta 1972. zazvonio je telefon u stanu dr. Dobrile Mićović, specijaliste dermatovenerologije Opšte bolnice u Čačku. Nakon konsultacija dežurni ljekar dao je pacijentu terapiju, da bi po prijemu prijepodnevne smjene dalju brigu preuzela dr. Mićović. S njom u smjeni bila je i mlada medicinska sestra Milka Ðurašić“, napisao je u svojoj knjizi Nikola Bura.

Nakon što mu se stanje ponovo pogoršalo, iz Čačka je hitno prebačen u Beograd. Odluka doktorke Mićović bila je da u sanitetu zajedno s Latifom putuje i Snežana Čvorović u pratnji svoga muža Živka, koji se glasno opirao takvoj odluci. „Nisam želio da putujemo s njim, plašio sam se. Supruga je sutradan rodila blizance, dječaka i djevojčicu. Milenko i Milena danas imaju svoju porodicu i imamo četvoro unučića. Dvoje od Milenka i dvoje od Milene“, navodi za Njuzvik Živko, koga smo pronašli u selu Donja Kravarica u opštini Lučani.

Tako je Latif stigao u Beograd. Pored Kosova, variola je tada bila prisutna i u Čačku, Novom Pazaru i još nekoliko manjih mjesta u kojima je Latif boravio.

Negde u isto vrijeme kad je umro Latif, u Prizrenu se sa sličnim simptomima pojavila šestogodišnja Sadeta, sestričina Ibrahima Hotija. Sutradan u istu ordinaciju dolazi jedan bračni par, a 14. marta vlasti u Beogradu dobijaju informaciju o pojavi više slučajeva variole na Kosovu. Kasno uveče 15. marta službeni automobil Instituta „Torlak“ kreće ka Voždovcu. Kola staju ispred kuće doktorke Ane Gligić, koja je u to vrijeme bila šef Nacionalne referentne laboratorije za variolu, arboviruse (virusi koje prenose životinje koje se hrane krvlju) i hemoralgične groznice.

Variola vera 1

Foto: Privatna arhiva Nikole Bure, Posljednja fotografija Latifa Mumdžića (lijevo) snimljena u Sarajevu

„Imala sam tada dva mala sina i taman sam ih spremala da spavaju kad su pozvonili moj tadašnji direktor dr. Ljubinko Stojković i epidemiolog dr. Radoslav Bošković. Rekli su mi da imaju snažnu sumnju na variolu i da hitno pođem s njima u laboratoriju. Nisam mnogo vjerovala u tu mogućnost jer smo ranije imali lažne sumnje na variolu“, prisjeća se Ana Gligić za Njuzvik.

Bila je potrebna brza dijagnostika, a materijal s Kosova stigao je u pet sati ujutro.

„Dobila sam osam uzoraka i nakon tri sata analiza potvrdila sam da su svi testovi pozitivni na variolu. Procedura je nalagala da se uradi još jedna analiza koja se čeka 72 sata, ali smo mi znali da je to variola. Tog 16. marta odmah je naređena opšta vakcinacija na Kosovu. U tom trenutku mi još ne znamo da je variola u Beogradu“, navodi doktorka Gligić.

ODLAGANJE ODLUKE. Ljekari su znali da moraju brzo da djeluju. Već 18. marta počinje vakcinacija zdravstvenih radnika i radnika u javnim službama u Beogradu.

Dok se građani Kosova i Beograda vakcinišu, ljekari ne znaju za još jedan detalj- Nedžib, brat Latifa Mumdžića, takođe se razbolio, ali pošto nije vjerovao ljekarima, nije želio ni da ide kod njih. Tek kad je bolest uzela maha, Nedžib je zatražio pomoć. Republička sanitarna inspekcija obaviještena je 20. marta za njegov slučaj. Dok se 21. marta u Beogradu specijalne ekipe ljekara, epidemiologa i infektologa užurbano pripremaju da krenu put Novog Pazara, na pregled u Prvu hiruršku kliniku javila se medicinska sestra Dušica Spasić, koja je njegovala Latifa. Zbog sumnje da je oboljela od velikih boginja biva prenijeta na Infektivnu kliniku.

Tu noć i doktorka Gligić, zbog sumnje na variolu kod jedne pacijentkinje, odlazi na Infektivnu kliniku: „Bila je to pogrešna dijagnoza, ali u sobi preko puta čula sam neko teško ječanje. Pitala sam ko je to, a ljekar mi je odgovorio da je u pitanju medicinska sestra koja ima napad žuči. Zamolila sam ga da je vidim i tada sam znala da je nešto vrlo ozbiljno. Iz usta joj je išla sukrvica i bila je sva u podlivima. Imala je hemoralgični oblik variole, a tu je smrtnost stopostotna. Uzeli smo joj krv, ali dok smo uradili analize, ona je već umrla“.

Sutradan, 22. marta, nakon što je utvrđeno da variolu ima Nedžib Mumdžić, znalo se sasvim sigurno da je od variole umro i njegov brat Latif. Njegovo tijelo je eshumirano, a u Beogradu su organizovani karantini u Dermatoverenološkoj i Prvoj hirurškoj klinici. Doktorka Gligić predložila je nadležnima da odmah proglase epidemiju, ali oni to nisu učinili:

„Mislim da je to bila samo politička odluka jer su se bojali da ne ugroze početak turističke sezone na Jadranu. Proglasili su je tek 25. marta. Išla sam i na Kosovo dva puta helikopterom. Bilo je strašno, na moje oči tri pacijenta su umrla. Sjećam se kuće u kojoj je bilo 18 članova porodice, svi bolesni i svi leže u istoj prostoriji poredani u dva reda“.

U narednih 10 dana od proglašenja epidemije u Beogradu je na 727 punktova vakcinisano oko 1,8 miliona ljudi. Vakcinacija je kasnije proširena i na cijelu teritoriju SFRJ. Procjenjuje se da je ovom mjerom bilo obuhvaćeno oko 18 miliona ljudi od 22 miliona, koliko je tada imala cijela država.

Variola vera 1

Foto: Nebojša Mandić, Velike Boginje

U toku epidemije u Srbiji su oboljele 184 osobe, od kojih je 40 umrlo. Najteže je bilo na Kosovu: od 123 oboljela umrlo je 26. Od ukupnog broja stradalih devet je bilo beba. Samo dan nakon što je umrla medicinska sestra Dušica Spasić, u Čačku je od velikih boginja umrla njena vršnjakinja Milka Ðurašić, takođe medicinska sestra koja je njegovala Latifa Mumdžića, ali u Čačku. Dušica i Milka bile su jedine žrtve variole među zdravstvenim radnicima, od ukupno šest, koliko ih je oboljelo. U filmu Gorana Markovića Dušica Spasić bila je inspiracija za lik koju je tumačila Vladica Milosavljević.

Ana Gligić zatvorila je epidemiju 1. maja 1972. Nedžib Mumdžić izbjegao je smrt i još je živ.

NEPOZNATO PORIJEKLO. Iako je SZO još 1979. znao da je variola iskorijenjena, zvaničan pečat o eradikaciji (uništenju ili istrebljenju) dano je 8. maja 1980. Danas variole zvanično nema, ali se živi sojevi mogu naći u dvije laboratorije. Prva je u Americi, i to je Centar za kontrolu i prevenciju bolesti u Atlanti, SAD, a druga je u Ruskoj Federaciji, i to je Istraživački institut virusologije i biotehnologije „Vektor“ u Koljcovu u Novosibirskoj oblasti.

Ana Gligić u saradnji s još nekoliko kolega trenutno završava naučni rad koji nosi naziv „Variola kao bioterorizam“. Kaže da je, uprkos nekim sumnjama da je variola u bivšu Jugoslaviju namjerno unijeta, to pogrešno: „Došli smo do jasnih nalaza da je to bio slučaj nenamjerne zaraze, ali kad se pogleda kolika je bila šteta, a ona je procijenjena na milijardu dolara jer je država u tih nekoliko mjeseci bila paralisana, uvijek se možete zamisliti nad tim da su takvi virusu nevjerovatno moćno oružje“.

Ljudi se već dugo ne vakcinišu protiv ove bolesti, a što je bolest manje prisutna, to je populacija manje imuna. Zbog toga se variola nalazi na mjestu broj jedan bioloških oružja. Na drugom mjestu je ebola, a na trećem kuga. Iako variole više nema, vakcina se proizvodi. Neke zemlje obnavljaju svoje količine, a i SZO radi predostrožnosti raspolaže sa 60 miliona vakcina.

Ana Gligić kaže da je ovaj virus posebno zanimljiv jer je poreklo variole nepoznato: „Veliko je pitanje da li se variola odnekud ipak može pojaviti, posebno danas kad imamo povraćaj nekih starih bolesti. Uvijek postoji mogućnost da ona negdje čuči i da se u jednom trenutku samo pojavi. To su vam takozvane prirodno žarišne infekcije“.

Source link

LEAVE A REPLY